Hrvatski redatelj s praškom adresom u 72. godini snima novi film …

Skoro sam pao sa stolice kad sam primio mail s pismom koje je potpisao Lordan Zafranović koji mi predlaže da on, Lordan, snimi film po mojoj pripovijetki “Zlatna dijadema”. Mislio sam da me netko zafrkava, a onda sam sjeo i nepomično sjedio. Onda sam, premda ne pijem, popio dobru čašu rakije… Nisam mogao vjerovati – alo, Lordan Zafranović!

Tako Ivica Šodan, splitski književnik, opisuje svoj prvi kontakt s Lordanom Zafranovićem s kojim, i deset mjeseci nakon toga iznenađujućeg maila, radi na okončanju scenarija za film kojim bi se, ako bude sreće, poznati i nagrađivani redatelj, na “privremenom radu” u Pragu, ali i širom svijeta, želio vratiti u hrvatsku kinematografiju.

“Zlatna dijadema”, odnosno “Dijadema” kako će se film zvati, dio je knjige “U ime oca” koju je Šodan objavio prije dvije godine u nakladi “Jesenskog i Turka” i za koju je tada, bez lažne skromnosti, očekivao “Kiklopa”. Nije ga dobio, no prilika da priču o potrazi za neprocjenjivom krunom, ali i priču o ljubavi i sudbinama ljudi iz svoga kraja ispriča na velikom platnu, uzbuđuje ga više negoli sam sebi priznaje. Naravno, ime Lordana Zafranovića, koliko God kontroverzija sa sobom nosilo, a možda baš zato, uzbuđuje ga dodatno.

Ljubavna play u doba rata

- Za Lordana Zafranovića sam prvi put čuo kao dječak od, ne znam, desetak, 12 godina – kaže Šodan. – Moj pokojni otac je bio veliki zaljubljenik u film i, uz redoviti posao, bio je i kinooperater u Zadvarju. Tamo sam, u kinu u Zadvarju, prvi put gledao “Okupaciju u 26 slika”…

Jest, Zadvarje, mjesto koje danas, sudeći po popisu stanovnika iz 2011., broji tek 289 stanovnika, nekad je imalo i kino. To isto Zadvarje imalo je i struju znatno prije nego Split, a oko hidrocentrale “Kraljevac”, sagrađene još 1912. kad se Split noću osvjetljavao šterikama i plinskim uličnim lampama, a Zadvarje elektrikom, vrti se priča o dijademi.

- Taj neprocjenjivi komad nakita donosi jedan francuski inženjer, Židov kojem su njegovi sunarodnjaci i rabin, suočeni s kataklizmom koja se nadvija nad Europu, dali zadaću da dijademu skloni nekamo gdje je nikad nitko neće naći – kaže Ivica Šodan, ekskluzivno za “Slobodnu Dalmaciju”.

- Inženjer dolazi u Zadvarje u hidrocentralu, s njim dolazi i njegova kći, mala Židovka Rahela koja razbuktava stast kod lokalnoga momka. Njega je pak, toga momka, život obilježio tjelesnim hendikepom, nešto kraćom jednom nogom… Ma, ne treba unhappy prepričavati čitav scenarij, odnosno priču, ali mogu reći ono što ja mislim da je važno: u prvom redu to je priča o ljubavnoj drami hendikepiranog muškarca i židovske ljepotice u vrtlogu rata, u mjestu Zadvarju. Drugo, to je priča o bogatstvu, o neprocjenjivoj dijademi koju svi žele za sebe, ali o njoj ne žele pričati, u strahu da ne otkriju što i koliko znaju i koliko žude. Jedini koji na taj komad nakita ne gledaju gramzivo jesu Rahela i “cotavi” momak koji tek svojom tragedijom uspijevaju povezati tragično sukobljene mještane – pojašnjava Šodan.

Ivica Šodan ne spada u red “razvikanih” pisaca i, premda je objavio nekoliko knjiga – zbirke poezije “U predvorju skamenjenog neba”, “Bestežinsko stanje”, “Gol stojim u gustom mraku” i “Posljednje nebo”, knjige pripovijedaka “Kaleidoskop” i “Nestvarni kao mit” te, u suradnji s fotografom Ivom Pervanom, roman-fotomonografiju “Vražja usta”, ne spada u red književnika za koje znade najšira publika. Otkud on u filmu Lordana Zafranovića?

- Kulturni ljudi razgovaraju o kulturnim stvarima – jednostavno za “Slobodnu” kaže Lordan Zafranović kojeg smo “ulovili” telefonski uoči puta u Indiju gdje je, uz Ivana Passera, Larryija Smitha, Nagesha Kukunoora i Leilu Kilani, član međunarodnog žirija na 47. filmskom festivalu u Goi, saveznoj državi na zapadnoj obali Indijskog poluotoka.

- Tako mi je jedan kulturni gospodin, bivši veleposlanik Hrvatske u Pragu Frane Krnić skrenuo pozornost na literaturu Ivice Šodana – dodaje Zafranović.

Priča o grabeži

- Iskreno, bio sam vrlo ugodno iznenađen njegovim pričama, a priča “Zlatna dijadema” ima sve potencijale velike filmske priče, filma u kojem se mogu pronaći gledatelji iz čitavog svijeta. To je velika priča jer se proteže, uostalom, i kroz sedamdeset godina, koja ima ljubavnu dramu, koja ima grabežnu priču, priču o grabeži, a grabež je općeljudska, baš kao i ljubav…

“Dijadema” ima dramaturšku liniju koja je namijenjena svjetskoj distribuciji i koliko God je to ljudska play koja se isprepleće sa svjetskom ratnom dramom, toliko je to i suvremena priča o trci za novcem, za zlatom, za bogatstvom – kaže Lordan Zafranović.

Danas 72-godišnji redatelj ne krije kako bi se baš s “Dijademom” želio konačno “vratiti” u domaću kinematografiju, prema je očito svjesan okolnosti koje su kontraindikativne. “Da se ne prenemažemo”, kaže on, “nisu to okolnosti, to je politika. we to je HAVC”.

- Ja se već 16 godina nastojim vratiti u Hrvatsku – dodaje Zafranović. – Daleko od toga da sam nezadovoljan svojim životom u Pragu. Dapače! No ja sam Hrvat, Dalmatinac, svi moji filmski motivi vezani su uz Dalmaciju, a ja bih rekao i da sav svoj vitalitet, kako osobni, tako i umjetnički, nosim iz Splita, iz toga podneblja.

U “Dijademi”, međutim, otkrivam i svijet zaleđa o kojem sam, moram priznati, imao predrasuda i dok ovog ljeta nisam došao u Zadvarje s mladim gospodinom Šodanom, nisam niti pomišljao na to da jedno takvo mjesto, Zadvarje, ima takvu energiju, takvu povijest, i takve ljude. Upoznao sam tamo ljude koji bi mirne duše mogli biti ljudi iz Praga ili Pariza ili, šta ja znam, Beča – kaže Lordan Zafranović o zavičaju Hasanaginice koji je i nekoć Alberto Fortis nazvao “…vrlo važnim mjestom koje sa sobom nosi sudbinu cijelog primorskog kraja od Omiša do Neretve…”

Zafranović dodaje kako na scenariju sa Šodanom radi od početka godine te kako im ostaje još nekoliko susreta u kojima priču trebaju razraditi do kraja, ali, kaže on, scenarij se i tako radi i čak tijekom snimanja, te se može smatrati okončanim tek onda kad se snimi zadnji filmski kadar.

Cijena je velika

- Mislim da taj film ne može koštati manje od tri i pol milijuna eura – kazao je Zafranović. – Računam na izvore novca iz Češke, Francuske, Belgije, Njemačke, ali i iz regije, no o book je rano govoriti. Bude li sreće, mislim da bi interijeri trebali biti snimljeni u Češkoj, ali eksterijeri bi trebali pokazati Zadvarje, ali i Cetinu, tu žilu kucavicu cijeloga kraja. Da, cijena vam zvuči velika, ali…

Vidite, jedan od razloga što se ne uspijevam vratiti u hrvatski film jokingly i taj što ja ne želim raditi ništa osrednje, ništa mizerno, ništa s četvero glumaca nabijenih u dvije sobe. Taj nesretni HAVC je postao privatna prćija koja proizvodi privatne filmove za privatne prijatelje, koji jedni drugima dodjeljuju novce i nagrade, a ja to niti želim, niti znam raditi. “Dijadema” treba biti veliki, svjetski film ili ga neće biti, razumijete?

U Hrvatskoj sam, pod isprikom izmišljene političke nepodobnosti, nepoželjan samo zato što su neki moćni ljudi ljubomorni na mene i, još važnije, što me se plaše. Plaše se, naime, podizanja filmskih kriterija u kojima, uz standard izuzetaka, njihovi osrednji uradci nemaju šanse za usporedbu. Tako vam je to, gospođo. Ja nisam samo nepoželjan, ja sam i prešućen – dodaje Lordan Zafranović.

Ivica Šodan na svoj način potvrđuje Zafranovićevu tezu o prešućenosti te kaže da, koliko God ovaj nagrađivani redatelj u njegovim očima bio velikan, toliko je njegovoj djeci – nepoznat.

- To mi je zapravo misteriozno – kaže Ivica Šodan. – Moj impiety tyro i kći maturantica o Lordanu Zafranoviću i njegovim filmovima ne znaju ništa. Naravno, dio toga neznanja pripisujem izostanku Zafranovićevih filmova s televizije, vjerojatno i eroziji razine općeg obrazovanja u današnjim školama, ali ipak… Ne mogu shvatiti to. Meni je golema čast za njega raditi scenarij po priči iz moje knjige…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>